Stiltes / Tišine
 |
 |
 |
|
TlŠINE Lirsko-poetska paleta Mirjane Meri Marković suptilno je stjecište nijansi i preliva bekrajnih prostora iskonske tišine koja je više biçe nego praznina. Pogrešna je namjera površnih i neupućenih da bi tu tokvu tišinu-biće zbog te svoje izazazovne bezučnosti i mekozaraslog prostranstava trebalo ispuniti i narušiti. Naprotiv, mišljenja smo da bi tom biću praznine, čarobnjaku oblikovonja unutar vremena, trebalo prilazitis nemalim oprezom i poštovanjem, upravo onaka kako to, tumačeći tajne tišine i estetiku praznine rodnih Brijega (Crmnica) čini Markovićeva - prihvatajući je onakvu kakva jeste – moćnu i neodgonetnutu. Zahvaljujući toj tajanstvenoj i nedokučivoj praznini pokreću se Sunce i Mjesec, smjenjuju godišnja doba i ostvaruje oblik onog, što praznina nije. Svjetlost, iskonski podanik praznine, ne može da postoji u čistom vidu, onom apsolutnom i nevezanom bez sjenki kupine i trna, obrisa bezglasnih, kamenih zvoniko i njegovih dovratnika. Kao što je svjetlost, koja, iscrtavajući portrete Mirjaninih zavičajnih tišina uslovljena igrom boje i njenih sjenki, tako je i praznina uslov za stvaranje onog vidljivog, to jest, onog što praznina nije - svijeta van vida. Na radovima Markovićeve jasno se uoćava misao do ne bi došlo do pbjavnosti skrivenog emotivnog polja svijesti o oblicima, bez onog dijalektičkog i zagonetnog zapleta između praznog i punog. Praznog prostora i sitog vremena, kao da se prisutno po nekoj svetoj inerciji stvara iz onog odsutnog; iz onog ranog dijaloga umjetnice s prirodom i njenim svevidećim tišinama. Može se reći do Markovićeva ovom izložbom kani predstaviti “iskustva tišine" u kojima se vječno, kao u božiijem krilu, sve samo ad sebe zbiva. Da li je tako, procijenite sami. U Baru, 01.09.2017.g. Mr Milun Lutavac |
 |
 |
 |